Poljski (terenski) telefoni su u Prvom svetskom ratu bili ključno sredstvo vojne
komunikacije. S obzirom na to da su radio uređaji tada bili glomazni, nepouzdani i podložni ometanju,
žičana telefonska veza je omogućavala prenos signala na veće daljine i bila je primarno sredstvo
komandovanja.
Telefonsko - telegrafski uređaji
PRAVILO dvožilne poljske kablovske
telefonsko-telegrafske linije
Prvi komunikacioni uređaji korišćeni u vojne svrhe
bili su telefonsko-telegrafski uređaji. Teško možemo zamisliti komandovanje milionskim armijama u 1.
svetskom ratu bez upotrebe telegrafa i telefona. Takođe, prvi uređaji veze proizvedeni u domaćim fabrikama posle 2. svetskog rata bili su induktorska
telefonska centrala MP-10 i poljski telefon PTI-49, koji spadaju u ovu kategoriju.
Žičane veze u Jugoslovenskoj Narodnoj Armiji činile su okosnicu sistema veza i na njih su se oslanjale
radio i radio-relejne veze. Delile su se na stacionarne i pokretne. Stacionarne žičane veze koristile su
komercijalna tehnička rešenja i pratile razvoj "civilne telefonije". Bile su visoko
integrisane u državni telekomunikacioni sistem bivše Jugoslavije. Pokretne žičane veze služile su za
vezu između jedinica i komandi na terenu, kao i da uspešno zamene, borbenim dejstvima protivnika,
oštećene i uništene delove stacionarnog sistema.
Tabelarni pregled telefonsko-telegrafskih
uređaja
(ako kliknete mišem na oznaku uređaja
omogućeno vam je brzo kretanje na stranici)
Uređaj koji je proizvela "Industrija precizne mehanike Beograd" 1945. godine. Namenjen
je bio za predaju i prijem saopštenja Morzeovom telegrafijom po žičnim linijama. Prijem je vršen
na papirnu traku koju je pokretala elektronika realizovana elektronskim cevima. Poreklo:
Jugoslavija.
Induktorski telefonski aparat M-63
Svaki vojnik a posebno vezista i
radio-operator se morao sresti sa ovim telefonom. Proizvela ga je
slovenačka "Iskra" početkom 1960-ih godina. Kao uzor su im služila američka TA-312
serija poljskih vojnih telefona.
Prvenstveno je namenjen za
održavanje telefonske veze preko poljskih žičnih linija na daljinama do 30Km. Mogao se povezivati,
preko odgovarajuće priključne kutije, na ručne telefonske centrale LB (lokalna baterija) i CB
(centralna baterija) sistema. Uz dodatni brojčanik BN-1 priključivao se na
automatsku telefonsku centralu. Posebno zanimljiva vrsta rada je upravljanje radio-uređajem sa
daljine po poljskoj žičnoj liniji
PTK-56 na daljinama do 10km. Pozivni napon se dobijao okretanjem ručice
induktora i iznosio je naizmeničnih do 115V/25Hz, a mikrofon se napajao sa dve baterije R-20 (3V).
Poreklo: Jugoslavija.
Poljski elektronski telefon PTE-1
proizvela je firma Etas iz Splita krajem 1970-ih godina sa namerom da zameni stariji Iskrin
induktorski model M-63. Jugoslovenska narodna armija (JNA) kupila je 1980. godine manju količinu
ovih uređaja, ali ih nije masovno uvela u opremu.
Kao savremeniji
uređaj svog vremena, PTE-1 je izrađen sa elektronskim elementima na štampanoj ploči, a napajao se
jednosmernim naponom iz četiri baterije R20 od 1,5 V. Umesto ručnog induktora, pozivanje se vršilo
pritiskom na dugme, što je aktiviralo elektronski oscilator koji je slao pozivni naizmenični napon
od 115V/25Hz.
Telefon PTE-1 je bio potpuno kompatibilan sa modelom M-63, pa su oba uređaja koristila istu
mikrotelefonsku kombinaciju ali sa dinamičkim mikrofonom umesto ugljenog. Zvuk je bio dosta
čistiji i jači. Takođe je namenjen za uspostavljanje veza preko poljskih žičnih linija dužine do
30 kilometara. Telefon je podržavao tri režima rada: lokalnu bateriju (LB), centralnu bateriju
(CB) i upravljanje radio-uređajem (R). Poreklo: Jugoslavija.
Induktorski telefonski aparat PTI-49 je proizvod domaće namenske industrije iz 1949 godine.
Služio je za održavanje telefonske veze u svim jedinicama JA i JNA po poljskim linijama na
daljinama do 40km. Povezivan je na na telefonske centrale LB (lokalna baterija) sistema. Kućište
mu je bilo izrađeno od tvrdog bakelita. Napajao se naponom od 1,5V iz baterije tipa R-20. Sredinom
60-ih godina je izbačen iz upotrebe i zamenjen savremenijim rešenjem, telefonskim aparatom M-63.
Poreklo: Jugoslavija.
Poljski telefonski
aparat EE-8B
Poljski telefon EE-8B proizveden je 1944. godina i njime je bila opremljena Američka vojska.
Jugoslovenska armija je telefon EE-8B dobila kao deo američke pomoći 1949. godine. Namenjen za
održavanje telefonske veze preko poljskih žičnih linija na daljinama do 30Km. Pripada grupi
poljskih telefona LB (lokalna baterija) sistema. Napajao se sa dve baterije naponom od 3V.
Američka armija je ovaj telefon poslednji put koristila u Vjetnamskom ratu, a JNA ga je izbacila
iz upotrebe 60-ih godina i zamenila telefonom M-63. Poreklo: SAD (USA).
Induktorski telefonski
aparat TA-57
Poljski telefonski aparat TA-57 napravljen
je u Sovjetskom Savezu sredinom 50-ih godina. Pri kupovini radio-sistema srednje i velike snage od
Sovjetskog Saveza početkom 60-ih godina Jugoslovenska Narodna Armija je uvezla i ovaj telefon jer
je bio u njihovom kompletu. Telefon TA-57 je služio za održavanje telefonske veze u poljskim
usovima na daljinama do 40km. Mogao se povezivati na telefonske centrale LB i CB sistema. Takođe
sa njim se moglo upravljati radio-uređajem po dvožilnoj poljskoj liniji. se najčešće mogao naći u
uvezenim ruskim sistemima. Napajao se naponom od 1,5V iz baterije tipa R-20. Poreklo: SSSR
(Rusija).
Induktorska telefonska centrala
MP-10
MP-10 je jedan od
prvih domaćih uredjaja proizvedenih neposredno posle II svetskog rata. Bila je namenjena za ručno
prespajanje poljskih telefonskih veza. Na nju se moglo priključiti 10 linija, a istovremeno voditi
5 razgovora. Za prijem induktorskog poziva i odjavu razgovora centrala MP-10 je imala numeratore,
a za zvucnu signalizaciju priključivalo se zvono za jednosmernu struju. Kućište je bilo izrađeno
od drveta a specifičnost je bila da nije imala ugrađen telefon poslužioca već se spolja
priključivao PTI-49 ili M-63. Radisti su se sa njom obično sretali u kompletu malih
komandno-štabnih kola (MKŠK - vozilo veze komandanta bataljona). Poreklo: Jugoslavija.
Induktorska telefonska
centrala SB-22/PT
Prenosna induktorska centrala SB-22/PT proizvedena je u SAD krajem 40-ih godina, i njom su
opremljene "Signal Corps" jedinice američke vojske, gde je služila kao jedna od osnovnih
telefonskih centrala LB sistema na taktičkom nivou. Jugoslovenska vojska je ovu centralu dobila od
SAD kao vojnu pomoć i uvrstila je u naoružanje jedinica veze oko 1950. godine.
Centrala je služila za ručno prespajanje do 12 telefonskih učesnika LB (lokalna baterija)
sistema. Indikacija poziva je bila zvučna i mehanička, a pozivanje učesnika je vršeno induktorom
naizmeničnog napona 90-100V/ 20Hz. Napajanje mikrofona operatorske garniture vršeno je sa dve
baterije napona 1,5V, a za osvetljenje prednje ploče korištene su još dve baterije. Poreklo:
USA.
Induktorska telefonska
centrala ITC-10
Savremenije domaće rešenje induktorske
telefonske centrale sa istom namenom kao i MP-10 - ručno
prespajanje poljskih telefonskih veza. Kapacitet je takođe isti - 10 linija. Dodata je mogućnost
spajanja na automatsku telefonsku centralu (ATC) i prespajanje LB učesničkih veza na ATC. Kućište
ove centrale je izrađeno od duraluminijuma i kada se postavi prednji poklopac bila je hermetički
zaštićena od vode. Telefon poslužioca, zvono, induktor i brojčanik bili su integralni deo
centrale. Dodatno se priključivala samo mikro-telefonska kombinacija. Najčešće radio operatori su
se sa njom sretali kao poslužioci MKŠK (Mala komandno štabna kola). Poreklo: Jugoslavija.
Induktorska
telefonska centrala TlCi-10
Induktorska
telefonska centrala TlCi-10 proizvedena je i ušla u opremu JNA 1980. godine. Namenjena je za ručno
prespajanje do 10 učesnika (8 poljskih telefonskih veza i 2. veze sa automatske telefonske
centrale).
Pri spajanju
učesnika, u odnosu na starija rešenja MP-10 i ITC-10, ovde se koriste klizači. Rad sa klizačima je bio brži
i manje su se habali od kablova za prespajanje. Centrala ima ugrađen telefon i brojčanik a prema
potrebi se mogao priključiti posrednički telefon. Indikacija rada se vršila pomoću led dioda, a
pozivanje ručnim induktorom. Napajala se baterijski - jednosmernim naponom od 6V (4 baterije R-20
od 1,5V). Kućište ove centrale takođe je izrađeno od aluminijuma i hermetički se zatvarala
poklopcima, tako da je bila zaštićena od vode. Poreklo: Jugoslavija.
Teleprinter RFT-51-D2
Ovaj teleprinter je proizveden
u fabrici RFT u Istočnoj Nemačkoj 50-ih godina. Radio je brzinom od 50 boda i koristio široku
teleprintersku papirnu traku. Nabavljen je sa namenom da bude školski teleprinter i njim su
opremljene neke učionice za obuku teleprinterista i radio-teleprinterista. Karakterisala ga je
veoma prosta konstrukcija, ali je imao dosta preciznu tastaturu. U jedinicama veze JNA mogao se
ponegde naći sve do kraja 1991. godine.
Poreklo: Istočna Nemačka.
Teleprinter Siemens T-68d
Teleprinter koji je "pisao na traku" i to je bio njegov veliki
nedostatak jer je čitanje saopštenja sa papirne trake duge 5-6 metara bilo nepraktično. Ugrađivao
se u prve primerke domaćeg radio-teleprinterskog
sistema RTU-100, ali je kasnije ubrzo zamenjen zbog već navedenog nedostatka, a i
zbog grešaka i zaglavljivanja u radu pri niskim temperaturama u poljskim uslovima rada. Kasnije,
služio je u nekim jedinicama za obuku u kucanju. Proizveden je 1936. godine, a u naoružanju JA od
1945. godine. Poreklo: Nemačka.
Teleprinter Siemens T-100
Ovaj Siemensov teleprinter bio je
omiljen među radio-teleprinteristima, zbog kompaktnosti (napajanje je integrisano u sam
teleprinter), vrlo kvalitetne izrade i precizne tastature (pravi predstavnik čuvene nemačke
mehanike). Mogao se setovati na brzine od 50, 75 i 100 Boda. Ugrađivan je u domaće
radio-teleprinterske sisteme a obavezno se mogao sresti u stacionarnim centrima veze. Poreklo:
Nemačka.
Elektronski
teleprinter ET-1
Teleprinter sa kojim
se "Elektronska industrija" iz Niša uključila u proizvodnju "elektronskih"
teleprintera 1972. godine. Konstruktorima su uzor bila nemačka rešenja, ali je jedan deo
mehaničkih sklopova zamenjen savremenijim elektronskim po čemu je i dobio ime
"elektronski". Veliki nedostatak mu je bio što je pisao na usku papirnu traku a
proizveden je u vreme kada je to rešenje uveliko bilo zastarelo, zbog čega se nije dugo zadržao u
upotrebi, već je zamenjen savremenijim teleprinterom ETL-1. Mogao se setovati na
brzine od 50 i 75 Boda. Napajao se naizmeničnim naponom 220/110V. Ugrađivan je u domaći radio-teleprinterski sistem RTU-100 na
početcima njegove proizvodnje. Poreklo: Jugoslavija.
Elektronski teleprinter
ETL-1
Proizvod domaće industrije (Elektronska industrija - Niš) proizveden je u velikom broju
primeraka, zauzeo je 1981. godine mesto standardnog teleprintera u pokretnom sistemu veza.
Predstavljao je kompaktno rešenje sa kućištem izrađenim od robusne plastike. Brzine telegrafisanja
su mu bile 50, 75 i 100 Boda (U JNA se radilo sa 50 Boda). Radio-teleprinteristi su ocenjivali da
mu je tastatura manje precizna i osetljiva u odnosu na Simemens T-100. Poreklo: Jugoslavija.
Telegrafski primopredajnik
TG-1
Telegrafski primopredajnik TG-1 prvenstveno
je bio namenjen da omogući telegrafisanje teleprinterom po dvožičnim ili četvorožičnim linijama
neposredno između dva teleprintera ili posredno preko telefonske ili telegrafske centrale brzinama
do 75 boda. Na njega se priključivao teleprinter kome je on obezbeđivao linijsku struju jacine
40mA potrebnu za rad. Princip rada mu se zasniva
na FSK (Frequency Shift Keying) metodi i jednosmerne impulse teleprintera pretvara u dva
neizmenična signala i to: znakovni-bestrujni impuls u 1225Hz a rastavni-strujni impuls u 1325Hz.
Frekventni pomak iznosi 100Hz.
Radisti su često koristili ovaj uređaj jer se zajedno sa teleprinterom nalazio na udaljenom ili
izdvojenom mestu i preko njega se vršila primopredaja saopštenja i upravljanje
radio-teleprinterskim primopredajnikom, do uvođenja Uređaja za upravljanje radio-teleprinterskim
sistemom UP-1.
Izrađen je u tranzistorskoj tehnologiji a proizvela ga je "Elektronska industrija" iz
Niša krajem 60-ih godina. Napajao se naizmeničnim naponom od 220/110V ili jednosmernim naponom
12V. Kućište mu je bilo od aluminijuma a u transportu se mogao hermetički zatvoriti prednjim
poklopcem. Poreklo: Jugoslavija.
Telegrafski primopredajnik TG-2
Telegrafski primopredajnik TG-2 proizvela
je "Elektronska industrija" iz Niša 1963. godine. Nalalazio se neposredno uz
radio-teleprinterski primopredajnik i prvenstvena namena mu je bila da struje i bestrujne impulse
teleprintera pretvori u signal pogodan za prenos preko radio uređaja i obezbedi linijsku struju za
teleprinter. TG-2 je te signale pretvarao u dva tona frekvencije 1125Hz i 1425Hz
(pomak 300Hz) i omogućavao brzine rada do 75 Boda. Izrađen je u potpunosti u tranzistorskoj
tehnologiji.
Druga namena mu je bila da omogući upravljanje sa daljine kad se spoji linijom direktno ili preko
telefonske ili telegrafske centrale sa izdvojenom ili udaljenim mestom (obično na prijemnom radio
centru sa koga je vršena primopredaja telegrama i saopštenja). Za ovo se morao povezati sa
Telegrafskim primopredajnikom TG-1 i Telefonsko-telegrafskim
filtrom FL-1, koji su se takođe nalazili u RTp sistemu. Napajao se naizmeničnim
naponom od 220/110V ili jednosmernim naponom 12V iz zajedničkog akumulatora u sistemu. Kućište mu
je bilo od aluminijuma i spolja, kad je zatvoreno poklopcem, od TG-1 se jedino razlikovalo po
oznakama. Poreklo: Jugoslavija.
Uređaj za upravljanje
radio-teleprinterskim sistemom UP-1
Uređaj UP-1 je takođe proizvela "Elektronska industrija" iz Niša oko 1982. godine. Kao
što mu ime i kaže, služio je za upravljanje radio-teleprinterskim primopredajnikom neposredno uz
uređaj ili sa daljine (izdvojenog ili udaljenog mesta)
preko dvožilne linije ili telefonskog kanala. Takođe je obezbeđivao i službenu telefonsku vezu
između poslužioca RTp uređaja i poslužioca na udaljenom mestu po istoj liniji. U sebi je objedinio
tri do tada korišćena telegrafska uređaja za tu namenu: telegrafski primopredajnik TG-2, telegrafski primopredajnik TG-1 i filter FL-1).
Upravljanje sa daljine se
vršilo svim vrstama rada: nemodulisanom telegrafijom (CW), telefonijom (SSB i AM) i
teleprinterskom telegrafijom (RTTY). Napajao je na sebe priključeni teleprinter linijskom strujom
od 40mA. Prema liniji bio je kompatabilan sa TG-1 (frekvencija
znakovnog-bestrujnog impulsa 1225Hz a rastavnog-strujnog impulsa 1325Hz, pomak 100Hz), a prema
radio primopredajniku sa TG-2 (bestrujni impuls 1125Hz a strujni 1425Hz, pomak 300Hz). Brzina
teleprinterske telegrafije iznosila je do 75 boda. Napajao se naizmeničnim naponom 220/110V ili
jednosmernim naponom od 12V iz zajedničkog akumulatora u sistemu. Kućište mu je istovetno
telegrafskom primopredajnicima TG-1i TG-2. Poreklo: Jugoslavija.
Višekanalni telefonski uređaj
FNT-5
Višekanalni telefonski uređaj FNT-5 je jedan od prvih
domaćih uređaja noseće frekvencije proizveden u slovenačkoj "Iskri" 1959. godine. Bio je
namenjen za jednovremeni prenos do 4 telefonska kanala po 2-žičnoj ili 4-žićnoj liniji. Uz
upotrebu telegrafskog filtra po ovim telefonskim kanalima radilo se i teleprinterskom
telegrafijom.
Uredjaj se sastojao od 4
fizički odvojena bloka (tzv. kanala) koji su ugrađeni u aluminijumska kučišta. Blokovi se pri radu
postavljaju jedan na drugi i međusobno utvrđuju kopčama. Telefonski kanali se frekventno
multipleksiraju u opsegu od 3,7kHz do 29,3kHz (3,7-9,5kHz I kanal, 10,3-16,1kHz II kanal,
16,9-22,7kHz III kanal i 23,5-29,3kHz IV kanal). Za medjusobo frekventno razdvajanje telefonskih
kanala korišćeni su klasični LC filtri, a uređaj je izrađen u tehnologiji elektronskih cevi.
Napajao se naizmeničnim naponom od 220V.
Poreklo: Jugoslavija.