na zaštitu od udara groma, kod nas se genralno, čak i medju profesionalcioma, obraćalo malo pažnje. šta više pravilnik (valjda još važi onaj iz 1980.) ne predviđa ništa drugo osim uzemljenja antene preko anteskog stuba.
Ali, kad se bolje razmisli, to nije neka zaštita: mnogi stubovi su farbani, a montažne galve nekih antena čak i plastificirane, što daje nikakva kontakt.
A onda su došli mobilni operateri, i doneli svoju praksu: na verhu stuba su gromobranski šiljci. Antene su retko kad najviša tačka sistema (koriste se paneli). Antene se montiraju pocinkovanim ovesnim priborom, na pocinkovane nosače.
sve što je montirano na stubu ide na uzemljivačku sabirnu ploču (komadeška bakra), a sve ploče se vezuju zajedničkim zemljospojnim užetom-Cu sajlom prečnika 20-30mm!
Pa sve to pod zemlju, kako su kolege objasnile u prethodnim postovima.
Ali to nije kraj; svaki kabel se uzemkljuje na 3 mesta( na vrhu, iza antene, pri dnu stuba, i pre ulaska u objekat) , minmalno, tzv. uzemljivačima kabla. Oguli se plašt sa koaxa, u dužini 20-30mm, i na to mesto posavi ogrlica/šapa koja obuhvati kabel i dobro ga zadihtuje. na toj ogrlici je montiran komad izolovanog Cu-kabla , poprečnog preseka od cca 10-25mm2, ne duži od 60cm. Monteri "obožavaju" ove uzemljivače; zamislite 18 kablova prečnika 7/8, pa 3 uzemljivača na svakom !
Inače, za tanje kablove,. ovo se da i improvizovati: neka finija Cu-pletenica se na jednom kraju istanji, da se formira traka, to se namota oko plašta i sve zajedno dobro zaštiti samovulkanizirajućom trakom. nije lepo, ali radi.
Neki operateri uzemlljuju i konektore!
Isto važi i za kablove na linkovima, kao i za sve komandno komunikacione kablove.
Onda , unutar objekat, idu patrone prenaponske zaštite. Zbog visokih frekvencija, operateri koriste tzv. l/4 odvodnike, jer ti ne koriste patrone.
uzemljenje tih odvodnika je posebna priča: opet bakar i to mnogo.
Iz sopstvenog iskustva ( ko se jednom opeako, i uladno duva) svaki iole skulji uređaj treba štiti i na : kablu za dotur modulacije/komunikaciju, kao i na dovodu napajanja.
I to sve zajedno još nije nikakva garancija, jer treba sve to povezati na dobro uzemljenje, uz vođenje računa da se "djavo" nekad obiđe sve zaštite, i odradi podsao baš preko uzemljenja.
Koliko sam uspeo da naučim od onih kojima je zaštiita struka, a i iz svog iskustva, logika je sledeća: od DIREKTNOG udara groma u antenu uglavnom ne pomaže ništa (Osim Sv.Ilije i Božje volje) . Dakle , tu je sve lutrija, a najbolji slučaj je ako niko ne strada i ništa se ne zapali. Svojevremno sam video jednu Motorolu , kou je direktno udario grom, preko antene- antene nema, kabel se udebljao dvostruko, a izašao je pravo kroz radio, tako što je probio rupu od 5 cm kroz liveno Al-kućište!
Drugo, direktni udari su retki. Šta više, za radio-struku nije problem samog udara, jer to je , teoretski, tačkast kontakt, pa ako promaši, doboro je. Pravi problem su tzv. tranzijenti,. tj elektromagnetno polje ogromne energije (tačnije jako visokog napona) koje se stvara kad god udari grom! A antene, kablovi, naročito vazdušni elektro-vodovi su bogomdani hvatači te vrste "talasa". I zato su svi napori u cilju zaštite, usmereni u tom pravcu! nema tačan podatak, ali verujem da na jednu havariju od direktnog udara, dođe bar 100 ako ne i više havarija, izazvanih tranzijentima.
Njih karakteriše vrlo visok napon (reda kV), i veoma kratko trajanje ( reda ns!).
Stradali uređaji obično ne pokazuju nikakve znake izlaganja visokom naponu (nema ničeg sagorelog, ništa ne smrdi) ali je obično sve na liniji udara "satrto". iz mog iskustva, moram opriznati da sam najmnaje šteta imao na RF-u, jer smo tu uvek radili dobre zaštite. Ali su zato razni signalni vodovi, telefonske parice, a naročito napajanja, bili mesto prodora.
za sve koje zanima zaštita, srećna okolnost je da se sav potreban materijal može nabaviti od nas.
Pozz